HAARP ili nešto sasvim drugo?

Na facebooku sam postavio pitanje što je to što je prikazano na slikama.
I dosta ljudi već par dana razbija glavu time.
Kad sam došao u Švicarsku, pred svojim institutom sam zatekao ovu instalaciju:

i mislio sam da se radi o nekakvoj meteorološkoj mjernoj stanici, jer se nekoliko grupa tamo bavi prikupljanjem podataka o različitim parametrima stanja atmosfere.
Onda sam jednog dana, u busu na putu prema Zurichu, sjedio s kolegicom iz laboratorija i vidio drugu sličnu konstrukciju, ovu:

Pa mi je to bilo malo čudno i pitao sam je kakve su to antene. Odgovorila je da se mnogi čude tome kad dođu u Švicarsku.
Radi se zapravo o dijelu procedure dobivanja građevinske dozvole prema Zakonu o planiranju i gradnji. Kad netko želi nešto izgraditi, onda prvo treba dobiti lokacijsku pa građevinsku dozvolu. To je kao u Hrvatskoj. Dio procedure podrazumijeva i obavještavanje zainteresirane javnosti o graditeljskom naumu. To, naravno, također postoji i u Hrvatskoj, samo što se taj dio razlikuje u nekim detaljima. Kao što znamo, kod nas se to svodi na vješanje nekakvog papirića na oglasnu ploču u općini i onda se nadamo da to nitko neće vidjeti - vjerojatno i neće. Kako bi se omogućilo što kvalitetnije obavještavanje javnosti, švicarski zakonodavci su osmislili ovaj sistem - na parcelu gdje se namjerava graditi postavljaju se oznake, koje u 3 dimenzije predočavaju dimenzije zgrade i to mora stajati, ako sam dobro shvatio, najmanje 20 dana.
Kako to izgleda u praksi? U Švicarskoj sam već oko mjesec dana, a te oznake su već tamo stajale kad sam došao. Zaključujem da taj dio obavještavanja javnosti vjerojatno u praksi traje duže od 20 dana. Isto tako, kolege iz laboratorija mi kažu da se zapravo dosta često uvažavaju primjedbe građana, tako da nerijetko moraju smanjivati dimenzije zgrada.
Prema svemu tome, ovo je nešto što bi jako volio kopirati. Međutim, čini mi se da naši 'odgovorni' ne bi baš imali razumijevanja za takvu ideju.

Koliko ima života u svemiru?

 

Ovakve diskusije, o provokativnim znanstvenim problemima, su mi oduvijek nedostajale kod nas. Ipak, ETH je sigurno jedno od intelektualnih središta svijeta, mjesto gdje se takva pitanja postavljaju, gdje se raspravlja o njima, gdje se provode istraživanja koja, u konačnici, pomiču granice svijeta kakvoga znamo. 

Pitanje koje se ovdje postavlja toliko je fundamentalno, a opet toliko ljudsko - siguran sam da se svatko od nas barem u djetinjstvu pitao koliko zapravo ima života u svemiru. I to pitanje je toliko važno za razumijevanje našeg identiteta. Pitanje je znanstveno, a opet - i umjetničko, zajedničko svima nama. 

Osobno, nekako tako i doživljavam znanost - kao avanturu neobuzdanog uma, temeljnu ljudsku aktivnost. Temeljnu, jer znanstvena pitanja su zajednička svima nama, ali mnogi ih potiskuju nakon djetinjstva. U traganju za odgovorima, čovjek znantvenim, umjetničkim i filozofskim postupcima te, nadilazeći samoga sebe, gradi čovjeka. 

Skupoća

Kažu da je Zürich jedan od najskupljih gradova na svijetu i nikako se ne mogu priviknuti na cijene.
U našoj institutskoj menzi, recimo, menu košta 9,90 CHF (9,90 x 6,23 = 61,68 kn). Hrana je OK, ali nijje baš 3 puta bolja od one koju dobijemo u IRB-ovoj kantini za 20 kn. Nekakav normalni kruh košta između 2 i 3,5 CHF. I nije razmjerno bolji od kruha u Hrvatskoj. Moja soba od 20 kvadrata košta mjesečno 810 CHF (srećom, to mi plaća EMPA). U gradu ne bi mogao naći takav smještaj za manje od 1500 CHF. U ponedjeljak sam se našao s jednim Marcom iz Torina i on me odveo na jedno lijepo mjesto (don't worry, it isn't expensive, rekao je) - dva piva (3 dL) su koštala 16 CHF (99,68 kn)! Itd.
Međutim, srednja plaća u Švicarskoj je preko 4000 €, tako da, uz svu tu skupoću, svi mogu jako dobro živjeti. Nedavno je održan i referendum na kojem su izglasali i najviši minimalac na svijetu - 4000 CHF. Odnos životnih troškova i primanja je zato daleko povoljniji u Švicarskoj nego u Hrvatskoj i sličnim zemljama.
Jučer nam se na kavi pridružio glavni šef laboratorija Andreas Züttel (jako bi me zanimalo kolika je njegova plaća, s obzirom na to da znam da voditelj naše grupe prima oko 7000 CHF) pa smo raspravljali o izborima za EU parlament. I onda smo prešli preko nogometa (ja sam pitao kad počinje svjetsko prvenstvo) na javni prijevoz i taksije. Züttel je rekao da je taksi služba u Zürichu potpuno apsurdna. Zapravo jako rijetko vidiš taksije kako voze - uglavom samo stoje i čekaju, a u njih nikad nitko ne ulazi, osim ako je taj netko stvarno u krajnjoj nuždi. Užasno su skupi. Kaže, na primjer, da mu je nedavno u posjet došao neki profesor i onda je uzeo taxi - od aerodroma do Dübendorfa (6,5 km!) ga je to koštalo 60 CHF! Dodao je i on da, iako tu živi već jako dugo i iako živi jako dobro, nikako ne može shvatiti logiku skupoće Zuricha. Jasno je da bi se ljudi više vozili taksijima kad bi cijene bile prihvatljive.
Nedavno su se hoteli pobunili jer se u zadnje vrijeme sve više ljudi pridružuje couch surfingu (zamislite kakvi bezobraznici!), a isti ti hoteli su ionako stalno puni, jer imaju svoju stalnu bezobrazno bogatu klijentelu (baš tako se izrazio).
A taksisti su se bunili jer je nedavno benzin poskupio 3 rapa (rapa je isto što i lipa kod nas) - što je komično, jer ionako samo stoje.
Ipak, rekao sam da meni zapravo ovdje nije ni palo napamet da bi se mogao voziti taksijem. Javni prijevoz savršeno funkcionira i jako brzo se može doći od mog stana do centra Zuricha (za 15 minuta bi mogao biti tamo), a to je relativno "jeftino", aročito jer se može kupiti dnevna karta kojom se mogu voziti posvuda unutar zone u roku od 24 h.

Auffahrt - Ascension - Užašašće - Sensovo

Danas je ovdje praznik. Pogledao sam u kalendaru kakav je to praznik - ascension, kaže.
Aha, nešto vjersko... Dalje čitam da je Isusu tog dana, nakon što je uskrsnuo i 40 dana se, onako nemrtav, vrtio po zemlji, dosadilo i konačno otišao na nebo. I to se slavi uvijek 40 dana nakon Uskrsa, tako da je to uvijek četvrtak i datum se mijenja ovisno o godini, zapravo ovisno o položaju Mjeseca u odnosu na Zemlju i Sunce.
Onda sam se sjetio kako mi je Doloresin tata par puta pokazivao svinjski jezik i govorio da ga treba čuvati za Sensovo. A Doloresina mama mi je konačno objasnila da je to Sensovo 40 dana poslije Uskrsa.
Pa sam se sjetio tog svinjskog jezika. I zamišljam kako se danas jedu svinjski jezici tamo negdje daleko, u Istri. Malo sam pogledao po internetu. Izgleda da taj običaj postoji samo u Istri, tj. vjerojatno se samo tamo zadržao. Možda i samo u Žminju i okolici, jer sve što nalazim je vezano uz Žminj, npr.

Na starom štednjaku kuhala se maneštra zanimljivih mirisa, a sestra Marija Krajcar objasnila mi je da sprema maneštricu s koromačem po starom receptu svoje majke iz sela Pamići na Žminjštini. Premda skeptična, odazvala sam se na poziv da zajedno objedujemo i otad je koromač u mom životu poprimio novu dimenziju, posebno za Sensovo, kada se obavezno priprema sa suhim svinjskim jezikom, kao maneštra ili na neki drugi način. Mnoge obitelji upravo su to učinile protekli četvrtak.
(izvor)

Ovdje se slavi na švicarski način. Tj. sve je tiho (jedna od važnijih odredbi svih kućnih redova je da treba biti tih za vrijeme odmora, a svi praznici se smatraju vremenom odmora). Moj institut je jedan od onih koji redovito povezuje sve što se može povezati s vikendima, tako da je ovo jedan jako dugi vikend.
Ipak, s obzirom na to da u svakom trenutku mogu otići na institut i raditi što god mi treba, nisam ni jeo jezik ni slavio u potpunom miru, nego sam napravio dvije sinteze. 

Kamo ići?

Najvažniji planovi uvijek se pišu na salvetama
 

Ljudi...

Moj novi hobi: peoplewathing.

 

Potpuno pogrešan pristup

17. V. 2014.
(Objavljeno na portalu h-alter)

Prije nekoliko mjeseci sam pisao o borbi Pazinjana za očuvanje Pazinčice, koju oni jednostavno zovu Potok. Ukratko, radi se o namjeri Hrvatskih voda da 'uredi' tu riječicu betoniranjem korita i obale, što je uzrokovalo provalu negodovanja velikog dijela građana Pazina. Argumentacija Hrvatskih voda i lokalne vlasti je sprječavanje poplava i erozije zemljišta. Istina je, rijeke se imaju običaj s vremena na vrijeme izlijevati iz svog korita i isto tako običavaju postupno mijenjati svoj tok, pri čemu dolazi do erozije. No, bez obzira na to što takvi "običaji" vodotokova ponekad imaju katastrofalne posljedice, ne smijemo zaboraviti i da su oni vrlo bogata staništa i važni dijelovi ekosustava. Isto tako, ne smijemo zaboraviti i da ljudi oduvijek žive s rijekama, da su one nerijetko središta društvenog života, zabave i svega onoga što život čini vrijednim. Kultivirane rijeke i potoci, drugim riječima kanali, nikad nemaju tu draž, a i bioraznolikost je u takvim sustavima znatno siromašnija nego u prirodnim vodotocima.

U Dübendorfu sam se iz prve ruke uvjerio da je tu odnos prema vodotokovima potpuno različit, tj. u zadnjih se nekolio desetljeća radiklano promijenio. Naime, kroz Dübendorf prolazi potok Chriesbach, kojemu je 1979. godine učinjeno isto ono što sad Hrvstake vode namjeravaju učiniti s Potokom i još mnogim drugim rijekama i potocima. Vijugavi je Chriesbach betoniranjem korita i obale pretvoren u kanal, tj. otvorenu cijev kojom teče voda. Međutim, uskoro nakon toga shvaćeno je kolika se šteta, ne samo po bioraznolikost, nego i po javno zdravlje, čini takvim postupanjem s prirodnim vodotokovima. Na temelju nekoliko doktorata koji su se bavili upravo tom problematikom, federalni institut Eawag  za istraživanje vode 2003. godine je pokrenuo inicijativu revitalizacije Chriesbacha, koju oni i koordiniraju. U taj je projekt uloženo ukupno 3,6 milijuna eura.

Danas je javnosti predstavljen projekt revitalizacije potoka Chriesbach. Na 12 štandova znanstvenici Eawag-a su zainteresiranim građanima demonstrirali kako je tekao cijeli proces te kojim se sve metodama prati kvaliteta vode. Već se sad vidi značajan pomak u bioraznolikosti, koji upućuje na to da su se napori isplatili i da se potok vraća u svoje prirodno stanje. Osobito me zanimalo što hidrogeolozi i biolozi misle o betoniranju obala. "To je bio potpuno pogrešan pristup!" istaknuo je dr. Mario Schirmer, "Betoniranjem obale zaustavlja se dinamička izmjena potočne vode s onom koja prodire u okolno tlo. To direktno utječe na bioraznolikost, jer mnogim vrstama onemogućuje preživljavanje. Ipak, otkad je Chriesbach revitaliziran, vratile su se alge tipične za prirodne vodotokove, a za njima su se vratile i ribe i druge vrste". Njegova kolegica dr. Anne-Marie Kurth je tome dodala: "Dinamička izmjena potočne vode s onom iz okolnog tla djeluje kao svojevrsni termostat, što dokazuju naša mjerenja. Upravo je to ključno za održavanje potočnih vrsta životinja i biljaka".

Obnova potoka Chriesbach odlično ilustrira kako se glupost i neodgovoran odnos prema prirodnim resursima nakon nekog vremena obija lokalnoj zajednici o glavu. Nakon što sam dr. Kurth i dr. Schirmera upoznao s primjerom Potoka, Muzila i još nekih prirodnih dobara Republike Hrvatske dr. Kurth je odvratila: "Često se betoniranje obala vodotokova argumentira obranom od poplava i erozije. Međutim, iako je to na prvi pogled logičan argument, on se temelji na nerazumijevanju rijeka kao dinamičkog sustava, koji ne uključuje samo vodu koja teče, nego i onu koja je sadržana u okolnom tlu. Zaustavimo li tu dinamiku, zapravo poplave poprimaju veće razmjere, jer više nema poroznog tla koje može upiti velik dio vode, nego se ona sva izlijeva iz korita." Dr. Schirmer je istaknuo: "Ekosustavi su najsloženiji sustavi na Zemlji i mi ih ne razumijemo u potpunosti. Ono što je sigurno jest da i male promjene mogu dovesti do nesagledivih posljedica. Ovo što se čini vodotokovima, a i zemljištu, nisu male promjene."

Govoreći o primjeru pazinskog Potoka i pulskog Muzila, možemo očekivati  a ćemo, kao društvo u cjelini, u vrlo skoroj budućnosti shvatiti što smo učinili i kako zapravo želimo ta područja vratiti u prirodno stanje. Postavlja se pitanje jesmo li spremni u toj bliskoj budućnosti uložiti ogromna financijska sredstva kako bismo ta prirodna dobra vratili u stanje slično onome u kakvom su ona danas. A, s obzirom na trendove, lako bi nam se moglo dogoditi da to i EU zatraži od nas. Naime, na kraju razgovora, dr. Schirmer mi je rekao da Švicarska u idućih 80 godina planira revitalizirati 4000 km vodotokova. Za taj obiman projekt predviđeno je proračunsko izdvajanje od 60 milijuna švicarskih franaka godišnje, dakle ukupno 4,8 milijardi franaka. Osim toga, na kraju treba istaknuti da na razini EU djeluje međunarodna mreža ECRR (European Centre for River Restoration) sa sličnom svrhom.

U svjetlu svega toga, predstavnicima vlasti treba postaviti pitanje, i stalno ponavljati isto to pitanje, jesu li spremni snositi odgovornost za (ne samo financijsku) štetu koju će cijelom društvu nanijeti neodgovornim odnosom prema prirodnim bogatstvima.