Tić

14. V. 2014.
Stan mi nije daleko od posla. Dvije i pol pjesme Ramonesa.
Između je potok Chriesbach, preko kojega prelazi mostić.
I na tom mostiću sam naišao na malenog ptića, koji je očito, pokušavajući poletjeti, ispao iz gnijezda.
Žuto-siva pahuljica perja, toplo drhtavo stvorenje, pomalo uplašeno, dosta zbunjeno. Na krilima je već imao lijepo razvijeno perje.
Zbunjen sam bio i ja. Prvo sam pogledom tražio gnijezdo, ali grmlje je pregusto, a onda je naišla neka žena, vjerojatno znanstvenica s instituta za istraživanje vode Eawag. Pitao sam je šta bi mogao učiniti s ptićicom i kako je spasiti. Odnijeli smo je biolozima, gdje smo joj zgnječili nekog crva i nahranili je njime. Tamo sam ga i ostavio.
Poslije sam se vratio vidjeti kako je. Priželjkivao sam ga zapravo odnijeti kući da ga čuvam i da mi tih prvih par dana pravi društvo. Međutim, pokazali su mi snimku kako je uporno pokušavao poletjeti, a na kraju je i uspio.
Nakom par krugova po njihovom uredu, otvorili su mu prozor i odletio je u slobodu.
Na Wikipediji sam našao da bi to trebala biti ova vrsta.

Voda

6. V. 2014.
Pri dolasku u Švicarsku, jedna od prvih stvari koje mi je rekao jedan ponosni Švicarac, bila je da oni piju vodovodnu vodu. Bio je malo zbunjen što me to nije baš naročito oduševilo, nego sam mu odgovorio da je i Hrvatskoj vodovodna voda pitka.
Ipak, jako je to zanimljivo. Bogatim Švicarcima je sasvim normalno, pa čak i čin koji će učiniti s neskrivenim ponosom, pustiti vodu iz špine i popiti je. Ne pada im napamet kupovati flaširanu vodu. Na policama dućana, flaširana voda je i skuplja od gaziranih pića.
Kod nas u Hrvatskoj je više-manje obrnuto. Stvar je prestiža paradirati gradom s bočicom vode, unatoč tome što imamo dobru pitku vodu iz vodovoda.
I mnogi drugi sitni detalji su me uvjerili da je upravo naš stav prema onome što imamo potpuno pogrešan. Hrvatska obiluje mnogim bogatstvima, koja mi ne cijenimo, a koja se u tzv. visokorazvijenim društvima izuzetno cijene.