Potpuno pogrešan pristup

17. V. 2014.
(Objavljeno na portalu h-alter)

Prije nekoliko mjeseci sam pisao o borbi Pazinjana za očuvanje Pazinčice, koju oni jednostavno zovu Potok. Ukratko, radi se o namjeri Hrvatskih voda da 'uredi' tu riječicu betoniranjem korita i obale, što je uzrokovalo provalu negodovanja velikog dijela građana Pazina. Argumentacija Hrvatskih voda i lokalne vlasti je sprječavanje poplava i erozije zemljišta. Istina je, rijeke se imaju običaj s vremena na vrijeme izlijevati iz svog korita i isto tako običavaju postupno mijenjati svoj tok, pri čemu dolazi do erozije. No, bez obzira na to što takvi "običaji" vodotokova ponekad imaju katastrofalne posljedice, ne smijemo zaboraviti i da su oni vrlo bogata staništa i važni dijelovi ekosustava. Isto tako, ne smijemo zaboraviti i da ljudi oduvijek žive s rijekama, da su one nerijetko središta društvenog života, zabave i svega onoga što život čini vrijednim. Kultivirane rijeke i potoci, drugim riječima kanali, nikad nemaju tu draž, a i bioraznolikost je u takvim sustavima znatno siromašnija nego u prirodnim vodotocima.

U Dübendorfu sam se iz prve ruke uvjerio da je tu odnos prema vodotokovima potpuno različit, tj. u zadnjih se nekolio desetljeća radiklano promijenio. Naime, kroz Dübendorf prolazi potok Chriesbach, kojemu je 1979. godine učinjeno isto ono što sad Hrvstake vode namjeravaju učiniti s Potokom i još mnogim drugim rijekama i potocima. Vijugavi je Chriesbach betoniranjem korita i obale pretvoren u kanal, tj. otvorenu cijev kojom teče voda. Međutim, uskoro nakon toga shvaćeno je kolika se šteta, ne samo po bioraznolikost, nego i po javno zdravlje, čini takvim postupanjem s prirodnim vodotokovima. Na temelju nekoliko doktorata koji su se bavili upravo tom problematikom, federalni institut Eawag  za istraživanje vode 2003. godine je pokrenuo inicijativu revitalizacije Chriesbacha, koju oni i koordiniraju. U taj je projekt uloženo ukupno 3,6 milijuna eura.

Danas je javnosti predstavljen projekt revitalizacije potoka Chriesbach. Na 12 štandova znanstvenici Eawag-a su zainteresiranim građanima demonstrirali kako je tekao cijeli proces te kojim se sve metodama prati kvaliteta vode. Već se sad vidi značajan pomak u bioraznolikosti, koji upućuje na to da su se napori isplatili i da se potok vraća u svoje prirodno stanje. Osobito me zanimalo što hidrogeolozi i biolozi misle o betoniranju obala. "To je bio potpuno pogrešan pristup!" istaknuo je dr. Mario Schirmer, "Betoniranjem obale zaustavlja se dinamička izmjena potočne vode s onom koja prodire u okolno tlo. To direktno utječe na bioraznolikost, jer mnogim vrstama onemogućuje preživljavanje. Ipak, otkad je Chriesbach revitaliziran, vratile su se alge tipične za prirodne vodotokove, a za njima su se vratile i ribe i druge vrste". Njegova kolegica dr. Anne-Marie Kurth je tome dodala: "Dinamička izmjena potočne vode s onom iz okolnog tla djeluje kao svojevrsni termostat, što dokazuju naša mjerenja. Upravo je to ključno za održavanje potočnih vrsta životinja i biljaka".

Obnova potoka Chriesbach odlično ilustrira kako se glupost i neodgovoran odnos prema prirodnim resursima nakon nekog vremena obija lokalnoj zajednici o glavu. Nakon što sam dr. Kurth i dr. Schirmera upoznao s primjerom Potoka, Muzila i još nekih prirodnih dobara Republike Hrvatske dr. Kurth je odvratila: "Često se betoniranje obala vodotokova argumentira obranom od poplava i erozije. Međutim, iako je to na prvi pogled logičan argument, on se temelji na nerazumijevanju rijeka kao dinamičkog sustava, koji ne uključuje samo vodu koja teče, nego i onu koja je sadržana u okolnom tlu. Zaustavimo li tu dinamiku, zapravo poplave poprimaju veće razmjere, jer više nema poroznog tla koje može upiti velik dio vode, nego se ona sva izlijeva iz korita." Dr. Schirmer je istaknuo: "Ekosustavi su najsloženiji sustavi na Zemlji i mi ih ne razumijemo u potpunosti. Ono što je sigurno jest da i male promjene mogu dovesti do nesagledivih posljedica. Ovo što se čini vodotokovima, a i zemljištu, nisu male promjene."

Govoreći o primjeru pazinskog Potoka i pulskog Muzila, možemo očekivati  a ćemo, kao društvo u cjelini, u vrlo skoroj budućnosti shvatiti što smo učinili i kako zapravo želimo ta područja vratiti u prirodno stanje. Postavlja se pitanje jesmo li spremni u toj bliskoj budućnosti uložiti ogromna financijska sredstva kako bismo ta prirodna dobra vratili u stanje slično onome u kakvom su ona danas. A, s obzirom na trendove, lako bi nam se moglo dogoditi da to i EU zatraži od nas. Naime, na kraju razgovora, dr. Schirmer mi je rekao da Švicarska u idućih 80 godina planira revitalizirati 4000 km vodotokova. Za taj obiman projekt predviđeno je proračunsko izdvajanje od 60 milijuna švicarskih franaka godišnje, dakle ukupno 4,8 milijardi franaka. Osim toga, na kraju treba istaknuti da na razini EU djeluje međunarodna mreža ECRR (European Centre for River Restoration) sa sličnom svrhom.

U svjetlu svega toga, predstavnicima vlasti treba postaviti pitanje, i stalno ponavljati isto to pitanje, jesu li spremni snositi odgovornost za (ne samo financijsku) štetu koju će cijelom društvu nanijeti neodgovornim odnosom prema prirodnim bogatstvima.